Dugo nisam pisala o babi.Nije da nisan imala šta nego mi je sve teže spakovati priču u kratku formu.Moja baba je sve bila osim formaliste.To foliranje kod nje nije prolazilo.Crno je zna se crno i ne moze biti belo nikako.S njom si uvek bio načisto.Nikad na pola i nedorečeno.Secam se taj dan je rešila dedi da pokaže sta misli o njegovom odlasku u kafanu.Umeo je baš da pretera.Taj teškom mukom zaradjen novac nije mogla da dopusti da se tako troši.U sveopštem kafanskom veselju ulazio ona i uzima mu novčanik.Znala je ona sta je čeka.Čak i ja onako nezrela razumela sam da to tako ne treba.Nije bilo svadje.Deda je dugo ćutao i ta tišina je bila teža od najružnijih reči.Tad sam prvi put videla babu da plače.I ja sam zaplakala.Ta njena unutrašnja borba bila je jača od nje.Opstanak porodice je ipak pobedio.Nije mogla da podnese da deda ne priča s njom ili se kajala što je tako javno ponizila svog muškarca?Nikad to nisam saznala.Ni sad ne mogu da se opredelim ko je u pravu.Na neki način oboje i jesu i nisu.Znam samo da deda vise nikad nije kročio u tu malu seosku kafanu.Prolazim letos kroz selo.Babina i dedina kuća odavno srusena i sagradjena velika crvena kuća.Tu i nije druge boje mogla kuca da bude.Toliko ljubavi i vatre na tom mestu morali je da ostavi traga.Samo mala seoska kafana i dalje radi.Oko nje nekoliko novih,ali samo ona bi umela da ispriča najlepse price.
Нема коментара:
Постави коментар